Nakon prošlonedjeljnog objavljivanja Pristupnog ugovora između Evropske unije (EU) i Hrvatske, tamošnja javnost se prilično uzburkala. Hrvatska je prihvatila oko sto hiljada novih propisa koji će bitno promijeniti neke segmente života običnih građana. Stoga su mediji počeli postavljati pitanja o tome kako će izgledati svakodnevni život građana nakon ulaska u EU. Ono što je posebno odjeknulo u hrvatskoj javnosti su informacije o neizbježnom skoku cijena osnovnih životnih namirnica poput hljeba i mlijeka, te lijekova i knjiga, pa sve do toga da će stranci iz EU dobiti jednaka prava da rade u Hrvatskoj kao i njeni građani. Iako je ova mjera reciprocitetna jer će se i hrvatski građani moći lakše zapošljavati u EU, mnogi radnici su sa strahom dočekali ovu vijest jer je nezaposlenost u Hrvatskoj na rekordnom nivou. Postavlja se pitanje da li će uopšte biti dovoljno otvorenih radnih mjesta koje bi građani buduće nove članice mogli popuniti u EU? Zato ćemo se u ovom tekstu fokusirati na to šta zapravo donosi EU kada je u pitanju tržište rada. Da li će građanima koji ulaze u EU biti nužno bolje u EU, i ukoliko je odgovor afirmativan, u kojoj mjeri? Ova pitanja su aktuelna i za nas u Bosni i Hercegovini (BiH) iako vidno zaostajemo u procesu približavanja EU.

FLEKSIGURNOST – POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA U EU

U posljednjih nekoliko godina u EU je sve prisutniji koncept tzv. “fleksigurnosti” (flexicurity). Ovaj neobičan pojam je nastao kao spoj pojmova “flaksibilnost” i “sigurnost” i podrazumijeva model što bezbolnijeg prelaska s jednog posla na drugi posao, ali i često veoma traumatičnih karijernih promjena radnika. Fleksigurnost je ušao u svakodnevnu primjenu 1995. godine kada ga je u govorima i intervjuima počeo upotrebljavatri holandski profesor Hans Adriansens kako bi definisao promjenu od zagarantovanog radnog mjesto ka garantovanoj “zapošljivosti”. Od Adriansensove izvorne ideje da se opadajući nivo zagarantovanih radnih mjesta (sve manje stalnih poslova i jednostavnije otpuštanje radnika) kompenzuje poboljšanjima u oblasti zapošljavanja i socijalne sigurnosti, EU birokrate su fleksigurnost 2007. godine integrisale u službenu Politiku zapošljavanja Unije, pri čemu je isto nametnuno svim zemljama koje pretenduju da joj se priključe.

Koncept fleksigurnosti je po prvi put ušao u službenu upotrebu 1999. godine kada je Holandski parlament usvojio zakone koji su olabavili dotadašnje stroge propise o zaštiti stalno zaposlenih radnika. Od tada se pod fleksibilnošću podrazumijevaju fleksibilni uslovi rada koje nameću stalne promjene na tržištu i načinu poslovanja, što radnicima omogućava da mogu lakše mijenjati poslove i raskidati ugovore. Naravno, da bi ovaj koncept funkcionisao radnici moraju imati obezbjeđenu socijalnu zaštitu u vidu finansijske kompenzacije u slučaju da ostanu bez posla. Ovakva socijalna zaštita služi da radnicima omogući elementarnu sigurnost da mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe dok traže drugi posao. Naravno, socijalne privilegije nisu bezgranične. U većini zemalja postoje stroga ograničenja za odbijanje poslova koje se nezaposlenima nude pa se često dešava da višestruko odbijanje ponuđenih poslova znači gubitak socijalnih privilegija. Da bi dobili novi posao radnici obično moraju u kontinuitetu sticati nova znanja i vještine kako bi bili konkurentni na tržištu rada. Druga mogućnost je da rizikuju oslanjajući se na postojeća znanja i vještine te tako postanu (trajno) nezaposleni.

S druge strane, u sistemu fleksigurnosti poslodavci imaju mnogo više manevarskog prostora za isplaćivanje manjih plata, nenajavljena otpuštanja radnika, veoma kratke otkazne rokove ili izvrdavanje sa isplaćivanjem otpremnina u skladu sa njihovim trenutnim potrebama. Zato mnogi smatraju da fleksigurnost više koristi vlasnicima kapitala, nego radnicima. Fleksigurnost se često povezuje sa pojavom tzv. “neizvjesnog rada” (prekarni rad, eng. precarious work) koja označava neredovan i nedovoljno plaćen rad s kojim radnik jedva može podmiriti osnovne potrebe. Ne čudi da kod većine ljudi ovakva perspektiva izaziva uglavnom negativne reakcije i strah za budućnost.

Postoji više razloga zbog kojih EU insistira na konceptu fleksigurnosti. Prvo, ekonomska globalizacija nameće nužnost novih poslovnih modela koji donedavno uopšte nisu postojali, za šta su neophodni osposobljeni radnici spremni da stalno rade na sopstvenom razvoju. Drugo, evropsko stanovništvo je sve starije što znači da na tržištu ima sve manje radno sposobnih osoba, a sve više penzionera koji predstavljaju ogroman pritisak na državne budžete (socijalna i zdravstvena zaštita) pa je dosadašnji temelj ekonomskog razvoja Evrope doveden u pitanje. Treće, ekonomija zasnovana na stalnim tehnološkim novitetima zahtijeva stalno dograđivanje kompetencija i spremnost da se zbog posla migrira u geografskom smislu udaljene lokacije. Dosadašnja iskustva su pokazala da su razvijene zapadne zemlje poput Holandije i Danske uspješno iskoristile model fleksigurnosti za smanjenje nezaposlenosti. Danska je, na primjer, uspjela nezaposlenost svesti na najniži nivo u Evropi pa je 2007. godine nezaposlenost iznosila svega 3,4 posto iako se sitaucija bitno promijenila do danas (vidi okvir). Treba imati na umu da se radi o veoma razvijenim i štedljivim zemljama evropskog sjevero-zapada sa dugogodišnjom tradicijom proaktivnog ulaganja u razvoj novih grana privrede te socijalno odgovornom državom. Situacija na evropskom jugu i jugo-istoku je uglavnom drugačija što pokazuju primjeri rastrošne Grčke, Italije, Španije i Portugala. Stoga se treba zapitati kako će se fleksigurnost manifestovati kod nas u BiH.

GDJE SMO MI?

BiH od rata do danas se suštinski nije promijenila i karakterišu je dvije osobine. Uz nametnut zapadni model liberalne demokratije koji funkcioniše samo u rudimentarnom obliku od čega građani praktično nemaju nikakve koristi, uvezen je i neoliberalni kapitalistički model koji je (u BiH ali i svim zemljama regiona) u dodiru sa našim mentalitetom i svjesno urušenom pravnom državom poprimio oblik tzv. ortačkog kapitalizma zasnovanog na bliskosti sa političarima na vlasti. Posljedica neobuzdanog zgrtanja ekonomske koristi kroz kriminalne privatizacije i eksploatisanje društvenih i prirodnih resursa je poražavajuća ekonomska slika koju prati hronična nezaposlenost velikog dijela radno sposobnog stanovništva – posebno mladih ljudi – a samim tim i sve izraženiji jaz između bogatih i siromašnih.

Podsjetimo se da fleksigurnost počiva na principu fleksibilnog radnog odnosa, pozamašnih socijalnih beneficija za nezaposlene koji traže posao, te aktivne politike zapošljavanja koja podrazumijeva pokretanje obrazovnih programa dokvalifikacija i prekvalifikacija koji nezaposlenima mogu pružiti mogućnost veće konkurentnosti na tržištu. Ne treba puno pameti da uvidimo kako ovi preduslovi u BiH kontekstu u ovom trenutku – a vjerovatno ni u bliskoj budućnosti – nisu realni. Mnogi radnici u BiH rade na vremenski ograničenim ugovorima, nisu osigurani, a i kad jesu dobijaju dio plate u gotovini što za posljedicu ima nedovoljno punjenje budžeta namijenjenih za socijalnu zaštitu. Ono što se u zapadnim zemljama sa stabilnim političkim institucijama i tradicijom rigorozne pravne države podrazumijeva je povjerenje građana u institucije sistema koje ih trebaju zaštititi. Iako je povjerenje u institucije sistema na zapadu u prethodne tri decenije u stalnom padu, ipak se ne može porediti sa BiH gdje je povjerenje građana u institucije u prosjeku niže od 20% na kumulativnom nivou. Pored toga, građani svakodnevno svjedoče socijalnim nepravdama tako da se prilikom traženja posla prvenstveno oslanjaju na mreže ličnih poznanstava umjesto na postojeći sistem. Na koncu, nerealno je očekivati da će osiromašeni građani samostalno plaćati skupe programe edukacija da bi stekli znanja i vještine koje im na našem tržištu rada neće uvijek biti garancija dobijanja posla. Problem dodatno povećava troma kultura naših građana koji se rijetko odlučuju da posao traže u drugim sredinama, uglavnom zbog racionalnog rezonovanja da plata ostvarena u drugoj opštini neće moći pokriti ni elementarne troškove života pa je bilo kakva štednja samo nedostižan san. Zato mnogi rezonuju da je “bolje za džaba sjediti, nego za džaba raditi” zbog čega je interna mobilnost radnika zanemarljivo niska.

Iako često racionalno, ovakvo rezonovanje je višestruko štetno. Najbolji način da radnici budu konkurentni prilikom traženja posla je da budu radno aktivni, što je teško postići ukoliko se ništa ne radi. Aktivne osobe će mnogo lakše uvidjeti nužnost prilagođavanja promjenama na tržištu rada koje će se neizbježno sve češće dešavati u budućnosti. Isto se odnosi i na firme koje se moraju prilagođavati tržišnim fluktuacijama tako da praktično svi, od vlasnika biznisa do radnika moraju prihvatiti nužnost stalnog usavršavanja bez obzira na preporuke EU ili bilo koje druge institucije. Sticanje novih kompetencija je ključ za dugoročni uspjeh. Svi koji se tome ne prilagode će biti osuđeni na stagnaciju.

Odgovor na pitanje s početka ovog članka o tome da li postoji dovoljno radnih mjesta za koje će građani budućih zemalja članica EU moći konkurisati je “da” i “ne”. Ovakva ambivalentnost dolazi zbog prirode tržišta EU koje se u nepravilnim ciklusima bitno mijenja, što zahtijeva veoma brzo prilagođavanje novim modelima poslovanja iz ugla poslodavaca i radnika. Manje je bitno da li će prilagođavanje biti u okvirima modela kao što je fleksigurnost ili neki drugi model. Ovome dodatno doprinose situacije ozbiljnih ekonomskih i finansijskih kriza koje pogađaju svijet u prethodnih nekoliko godina, kao i najave ekonomista poput Nurijela Rubinija da prava kriza tek dolazi. Kriza, bez obzira koliko duboka i teška bila, pored problema donosi i mnoge prilike na tržištu što trebaju podjednako iskoristiti zaposleni i nezaposleni ulaganjem u svoje znanje. Budućnost u EU će biti surova. Ljudi koji to pravovremeno shvate i počnu s ulaganjem u sebe će se mnogo lakše zapošljavati i ostvarivati bolji životni standard, dok će za druge spoj fleksigurnosti i naših okolnosti ličiti na trku bosonogih po trnju.

Danska je rodonačelnik koncepta fleksigurnosti u Evropi. Uprkos rekordnoj nezaposlenosti (3,4 posto 2007. godine) kritičari danskog modela fleksigurnosti smatraju da je isti moguć samo u “dobrim vremenima” pa ga ni tako bogata zemlje ne može iznijeti u vremenu kriza. Tome u prilog idu podaci da je od sredine 2008. godine došlo do brojnih “pukotina” u danskom sistemu pa je došlo do velikog povećanja nezaposlenosti, manje relativne zaposlenosti, smanjenja BDP-a i rastućeg javnog deficita. Ilustracije radi, na početku primjenjivanja fleksigurnosti danski radnici su imali socijalne beneficije u trajanju od sedam godina, koje su se postepeno smanjivale do pet godina, a od proljeća 2010. godine su svedene na svega dvije godine. Pod pritiskom zahtjeva tržišta rok za otkaz u Danskoj je regulisan na minimum od osam dana na šta su pristali i danski sindikati.

 

Danski primjer je pokazao da je dogovor socijalnih partnera (vlade, poslodavaca i sindikata) ključ uspjeha modela fleksigurnosti. Ipak, preduslov bez kojeg fleksigurnost nije moguće ostvariti je postojanje stabilnih i odgovornih institucija koje mogu garantovati da će radnici dobiti beneficije koje im pripadaju. Najvažnija pouka iz danskih iskustava je da sistem fleksigurnosti mora biti razvijen uz uvažavanje postojećih tradicija u datoj državi i institucionalnog okvira. Iako je danski sistem za sada izdržao test vremena, ne treba puno mašte da se predvidi kako bi takav sistem izgledao u BiH kontekstu. Zato treba biti jako obazriv prilikom slijepog preslikavanja modela iz drugih zemalja jer nas je takva praksa do danas previše koštala.