Upozorenje šefice MMF-a Kristin Lagard samo je djelimično posljedica zaoštrenih odnosa između kontinentalnog dijela EU, prije svega Francuske i Velike Britanije nakon što je Dejvid Kameron odbio učestvovati u pomoći za spas evra. Pravi razlog je ipak u činjenici da se svijet, mataforički rečeno, poput trapavog broda nalazi usred oluje na pučini dok se infantilna evopska posada prepire oko kursa koji treba zauzeti da bi se izbjegla katastrofa. Jasno je da bez čvrstog liderstva iza kojeg će redove zgusnuti sve velike evropske zemlje evropski brod može uskoro naići na opasne hridi koje će ga povući na dno.

Dosadašnja taktika političara može se svesti na dva trika: izbjegavaj pogledati problem u oči i ne dozvoli da građani shvate šta se dešava kako se ne bi digli na noge. Zahvaljujući veoma brzim onlajn medijima, ovaj drugi recept poznat još od Aristotela, samo djelimično se pokazao uspješnim. Dio građana uviđa pravu prirodu problema i kroz svoje kanale pokušava artikulisati bijes zbog nastale situacije. Uticaj aktivista i nezavisnih intelektualaca je ipak ograničenih dometa, pa je pravo pitanje šta rade ostali bijesni ljudi čiji glas se ne čuje?

Kontinent straha

Kako to obično biva, dok se veliki igraju, obični građani se snalaze u teškim vremenima kako najbolje umiju. Suočeni sa neizvjesnom budućnošću, sve manje radnih mjesta, rastućim siromaštvom i promjenom dominantnih kulturnih obrazaca, priklanjaju se onim političkim snagama koje im mogu ponuditi nadu da će njihov brod dovesti do sigurne luke. Istorija nas uči da u kriznim vremenima jačaju populistički pokreti i partije koje dezorijentisanim ljudima nude ono što im je najpotrebnije: usmjerenje i strukturu. Brojna istraživanja pokazuju da podrška ultradesničarskim partijama u Evropi sve više raste. Odmah treba napomenuti da sadašnje “ultra desničarske partije” pored karakterističnih konzervativnih stavova zapravo integrišu mnoge ideološke elemente ljevice. Da podrška ultra desničarskim partijama od početka 2000-ih stalno raste sada podjednako uviđaju ljevičarski i konzervativni mediji. Populisti dobijaju podršku od svih zemalja Skandinavije, preko Holandije, Belgije, Francuske, Italije, Austrije, Mađarske, Slovačke i Slovenije do Rumunije i nedavno Grčke. Prema nekim istraživanjima s početka 2011. godine Marina Le Pen, predvodnica francuske ultra desne partije Nacionalni front je čak bila ispred Sarkozija po popularnosti za budućeg predsjednika. Nedavno je ovakav rast ultra desnih partija njemački nedjeljnik “Špigl” (Der Spiegel) nazvao ‘kontinent straha’.

Britanski istraživački centar Demos prije nekoliko sedmica objavio rezultate prvog onlajn kvantitativnog istraživanja na uzorku većem od 10.000 ispitanika u 11 evropskih zemalja među pobornicima ultradesničarskih političkih snaga. Identifikacija socio-ekonomskih pozadina iz kojih dolaze njihove pristalice (prije svega mladi ljudi), njihovih navika, očekivanja i društvenog angažmana su od ključne važnosti za razumijevanje političkih pokreta koji će stasavati u budućnosti i utvrđivanje u kojem će se pravcu razvijati. Rezultati istraživanja ukazuju na trend izražene podrške ekstremno desnim partijama, naročito među nezaposlenim, muškarcima do 30 godina. Ispitanici su kao osnovne motive naveli sve ono što karakteriše desničarske partije u Evropi: protivljenje liberalnoj imigracionoj politici, potreba zaštite ugroženih nacionalnih (često i evropskih) vrijednosti i kulture, islamski ekstremizam, protivljenje globalizaciji i efektima neoliberalnog kapitalizma u njihovim zemljama. Pokazuje se da je ekonomska kriza važan faktor koji opredjeljuje građane da podrže radikalne političke struje, ali je presudan faktor ipak osjećaj ugroženosti nacionalne kulture zbog velikog priliva imigranata koji sa sobom donose svoju kulturu i običaje koji su nerijetko u potpunoj suprotnosti sa domaćim.

Zanimljivo je da velika većina ispitanika prihvata postojeće demokratske mehanizme i skloni su da glasaju na izborima, pri čemu ne podržavaju nasilje. Istovremeno, većina ispitanika smatra da sadašnja forma politike ne može ponuditi rješenja za probleme koje oni identifikuju. Stoga ne čudi da je suštinski uzrok sve izraženijoj popularnosti desničarskih ideja izgubljeno povjerenje u nacionalne i EU  političke elite za rješavanje bitnih društvenih problema. Pomenuto istraživanje ukazuje da većina ispitanika svoju podršku iskazuje u sferi onlajn komuniciranja koje se u velikoj mjeri premješta u stvarnu podršku ‘na terenu’ ukoliko pristalice desničarskih pokreta ili partije procijene da je to potrebno. Drugim riječima, ova studija sugeriše da standardna istraživanja javnog mnijenja putem anketa možda nisu potpuno tačna jer potpuno zaobilaze znatan broj mladih ljudi orijentisanih na socijalne onlajn mreže.

Da li je problem samo u mladim ljudima?

Iako pomenuto istraživanje ukazuje da podršku radikalnim desničarskim pokretima uglavnom daju mladi ljudi, nedavni slučaj iz Italije ukazuje da stvar nije baš tako prosta. Đanluka Kaseri, 50-godišnji pisac ubio je dvojicu Senegalaca, a još trojicu teško ranio u dobro isplaniranoj akciji usmjerenoj protiv crnih imigranata. Stručnjaci smatraju da je u pitanju tipičan slučaj “usamljenog vuka” koji je dugo spremao ovaj napad i to uradio iz ideološkog ubjeđenja da imigrantima nije mjesto u Italiji. Sličan obrazac rezonovanja je koristio i Anders Brejvik u Norveškoj iza kojeg je ostala prava državna tragedija, pri čemu su žrtve bile iz kruga domaćeg stanovništva. Nedavno otkrivena, dobro organizovana i dobro naoružana, njemačka neo-nacistička grupa već je druga priča oko koje se u Njemačkoj podiglo mnogo prašine.

Slični događaji će se i dalje dešavati u rasklimanoj Evropi jer uzroke niko ne razmatra ozbiljno. Autistički zagledana u rješavanje svojih finansijskih problema, EU je sklona da zažmiri na jedno oko kada se u nekoj zemlji članici donose anti-demokratski zakoni – kao što je slučaj sa Mađarskom gdje je donesen talas zakonskih rješenja koja u značajnoj mjeri ograničavaju osnovna ljudska prava i slobode, kao i slobodu medija da neometano izvještavaju građane – kako bi sačuvala privid o uspješnom evropskom projektu.

Međutim, bez obzira na sve manjkavosti, u EU još uvijek imamo mogućnost da dobijemo nepristrasne i kritičke poglede na bitne društvene tokove. Smatram da je kod nas primjetan rast popularnosti ultra desničarskih ideja među našim građanima, prije svega mladim ljudima, ali o tome niko ne govori otvoreno. Vrijeme je. Ili je plan upravo obrnut?

Siniša Marčić

Broj nezaposlenih mladih u zemljama EU je narastao za 25 posto u posljednje dvije godine prema statistici Eurostat-a. Suočeni sa nedovoljnom ponudom poslova na tržištu rada i nesigurnosti postojećih radnih mjesta, mladi prihvataju niže plate ili rade mjesecima praktično besplatno kako bi stekli radno iskustvo bez kojeg su nekonkurentni na tržištu. Jedan od najgorih primjera pojavio se Velikoj Britaniji gdje su mladi, koji su prijavljeni na zavode za zapošljavanje, prisiljeni da za velike korporacije rade ponekad i preko 30 sati sedmično potpuno besplatno kako ne bi izgubili skromne povlastice za nezaposlene. Nezaposlenost mladih je u Britaniji prešla alarmantnu brojku od milion ljudi, pa se liberalni mediji ne ustručavaju da ovakvu manipulaciju mladim ljudima nazovu pravim imenom – neo-robovlasništvom. Neki će čitaoci primijetiti da mnogi radnici kod nas rade godinama bez plate. Zato vrijedi pogledati kakva je situacija kod nas.

Nezaposlenost mladih u BiH

Treba imati na umu da je nezaposlenost među mladim ljudima u zemljama regiona izuzetno visoka. Izuzmemo li čak i veoma specifičan slučaj Kosova gdje zbog visokog nataliteta ogroman broj mladih ulazi na tržište rada svake godine bez realne mogućnosti da će u skoroj budućnosti naći posao, situacija u oblasti nezaposlenosti mladih u regionu je istinski alarmantna jer se procjenjuje da je preko 60 posto mladih između 18-24 godine nezaposleno. Na primjer, u Hrvatskoj je svaka treća nezaposlena osoba mladi čovjek između 15-30 godina, u Crnoj Gori je oko 58 posto mladih do 30 godina nezaposleno, u Makedoniji 52.5 posto, a u Srbiji preko 50 posto. Prema podacima Agencije za statistiku BiH s polovine 2011. godine, u BiH je nezaposleno 57.5 posto mladih (162,987), što je duplo više od prosječne nezaposlenosti radno sposobnog stanovništva i četiri puta više od prosjeka u EU. S obzirom na to da Agencija registruje svaku plaćenu aktivnost u koju su mladi uključeni, realno je pretpostaviti da je ovaj procenat još veći.

Suštinski problem kod zapošljavanja mladih – pored nedovoljnog stvaranja novih radnih mjesta – je njihova nekonkurentnost koja se manifestuje u nedostatku iskustva te potrebnih znanja i vještina. Ogromna većina naših mladih ljudi nije tokom školovanja stekla ni potrebna znanja zbog potpuno anahronog sistema školstva ni elementarno iskustvo volonterskim ili pripravničkim (šegrtskim) radnim angažmanom. Drugim riječima, mladima nedostaje sve ono što poslodavcima treba. Dodatni problemi su u tome što mladi ljudi nisu spremni da se dodatno obrazuju o svom trošku – obično zato što sami ne mogu izdvojiti potreban novac i zato što ne vjeruju da će im dodatno osposobljavanje pružiti šansu za zaposlenje – i nedovoljna informisanost o mogućnostima usavršavanja ili volontiranja radi sticanje radnog iskustva. Na taj način ulaze u začarani krug iz kojeg jako teško izlaze.

Šta (ne) radi država?

Kao posljedicu imamo tzv. strukturnu nezaposlenost mladih koja podrazumijeva da je osoba dugoročno bez posla, a najmanje duže od 12 mjeseci. Prema procjenama ILO-a čak tri četvrtine mladih ljudi spadaju u kategoriju strukturno nezaposlenih koja je mnogo opasnija po društvo od prostog broja nezaposlenih ljudi. Razlog je upravo ono što je ILO nazvao “efektom preplašenosti” mladih ljudi koji pokušavaju na razne načine doći do posla, bivaju odbijeni i s vremenom stiču osjećaj da neće dobiti posao bez obzira šta da urade. Građani percipiraju privatni sektor na tržištu rada kao nepouzdano i kratkoročno rješenje, a javni sektor kao jedino sigurno utočište za rad na neodređeno vrijeme pri čemu se institucija “štele” doživljava kao jedini efektan instrument za zapošljavanju u javnom sektoru. Na taj način je javni sektor (odnosno političari koji su obećali zapošljavanje za podršku na izborima) pod ogromnim pritiskom da apsorbuje dodatne radnike, dok se privatni sektor suočava sa problemom nekvalitetne radne snage (zbog radnih migracija ili dobrovoljne nezaposlenosti, tj. ljudima koji se povode pogubnom filozofijom da je bolje ‘za džaba sjediti, nego za džaba raditi’). Podsjetimo da je strukturna nezaposlenost nezavisna od promjena bruto društvenog proizvoda zemlje (za razliku od ciklične nezaposlenosti) što znači da se na istu može uticati mjerama zapošljavanja o čemu maćehinski nastrojena država samo sporadično brine. Neki pokušaji stranih donatora da utiču na promjene u ovom sektoru su obično kratkog daha i s tim u vezi nude samo ograničene rezultate. Istraživanja su pokazala da je rješavanje problema strukturne nezaposlenosti mnogo važnije od svih ostalih tipova nezaposlenosti jer sprečava postepeno odumiranje možda najvažnijih ljudskih kvaliteta na tržištu rada: nadu i samopouzdanje. Iskustva posrednika u zapošljavanju pokazuju da samo ljudi koji imaju dovoljno samopouzdanja mogu s optimizmom gledati na budućnost i napredovati na tržištu.

Društvene posljedice

Posljedice ovako intertnog stava države su socijalna i ekonomska marginalizacija mladih ljudi. Potisnuti na marginalne pozicije u društvu iz kojih stvarno ne mogu ili smatraju da ne mogu suštinski upravljati svojim životima, mladi ljudi će izabrati jednu od dvije moguće varijante: (1) postaće pasivni, tj. povući iz aktivnog društvenog života što prati produžavanje života sa roditeljima, depresiju i povećano korišćenje narkotika/alkohola što utiče na pojavu tzv. ‘izgubljene generacije’; (2) mladi ljudi dinamičnijeg duha će više puta pokušati mijenjati stvari oko sebe, pri čemu će neki od njih spoznavši da taj proces ne ide glatko, odustati od društvenog poželjnih mirnih metoda promjena i upustiti se u avanturu podrške ekstremnim ideologijama i s njima povezanim populističkim pokretima. Ne treba puno pameti za zaključak da nijedna varijanta nije dobra za društvo.

Ovi ‘opelješeni, obmanuti mali ljudi’ svoje mogu svoje frustracije iskazati kroz bijes i nasilje – o čemu najbolje svjedoče događaji iz arapskog svijeta i Evrope tokom cijele 2011. godine – i postati idealno glasačko tijelo za populističke pokrete. U periodima velikih društvenih kriza ljudi se osjećaju nesigurno i grčevito pokušavaju struktuisati svoj život na način da minimizuju potencijalne gubitke. Neki od njih podršku i spas pronalaze u čvrsto ustrojenim organizacijama kao što su navijačke grupe, ekstremno ljevičarski/desničarski pokreti poput radikalnih religijskih frakcija ili neo-nacista koji su nedavno u Njemačkoj izazvali pravu pometnju u javnosti kada su otkriveni detalji o njihovom djelovanju. Njemačko iskustvo pokazuje da to što javnost smatra da takvi pokreti nisu aktivna prijetnja društvu, ne znači da oni to zaista nisu.

Naši legitimno izabrani predstavnici u strukturama vlasti svakako nisu jedini krivci za sve socijalne nevolje s kojima se suočavamo, ali su itekako dužni da domaćinski brinu o budućnosti zemlje koju predstavljaju. Političari koji na vrijeme ne shvate da je strukturna nezaposlenost mladih ključni problem mogli bi sačakati veliki problemi u budućnosti. Sve njih koji će se ne ovo cinično osmijehnuti, treba podsjetiti da je Arapsko proljeće pokrenuo očajnički čin samospaljivanja mladog Tunižanina koji više nije mogao plaćati račune, a samim tim ni šta izgubiti.

Zbog nagomilanih problema – finansijska kriza te loša iskustva sa novim članicama, prevashodno Bugarskom i Rumunijom – proširenje na nove članice će izvjesno biti usporeno nakon prijema Hrvatske 2013. godine, uz rigoroznije uslove koje će morati ispuniti pretendenti na članstvo. Tokom Poljskog predsjedavanja EU postalo je jasno da je raspoloženje zemalja članica EU o proširenju evoluiralo iz ‘optimističnog’ u ‘mješovito’, dok tas na vagi nije počeo da se naginje ‘protiv’ proširenja prije nekoliko dana izjavom predsjednika Francuske Nikolasa Sarkozija koji je sugerisao podjelu EU na dvije Evrope.[v] Sarkozi napominje da će EU s proširenjem na Balkan dobiti više od 30 zemalja članica i ispravno zaključuje da bi tako veliki broj različitih zemalja svaki oblik federalizma učinio nefunkcionalnim. Sarkozi takođe ističe da su dosadašnja iskustva pokazala da nove članice EU nisu pokazale očekivanu sposobnost približavanja standardima ‘stare EU’, a to bi moglo dovesti do nefunkcionalnosti evrozone. Zato predlaže podjelu po kojoj bi u jezgru ostalo 17 federalnih zemalja članica EU koje koriste evro kao sredstvo plaćanja, dok bi ostalih deset članica koje ne koriste evro zauzeli vanjski konfederalni krug, odnosno dobili status ‘nižeg stepena članstva u EU’. U drugu grupu bi ušle i ostale zemlje koje bi eventualno pristupile Uniji. Na pomen ‘nižeg stepena članstva’ manje uticajne članice EU dobijaju napade bijesa, dok se zemlje u regionu, ako je suditi po izjavama političara, uopšte ne uzrujavaju. Možda bi trebali.

Šta zapravo znači podjela EU na ‘više Evropa’, Evropu sa ‘dvije brzine’ i ‘niži stepen članstva u EU’? U igri su monetarna i politička podjela. Pod monetarnom podjelom se podrazumijeva da zemlje koje bez problema poštuju tzv. Ugovor iz Mastrihta,[vi] ostanu u jezgru Evropske monetarne unije. Evrozona bi po ovom scenariju brzo produbljivala dodatne integracije uključujući osjetljive oblasti kakve su korporativno i lično oporezivanje. Zemljama evrozone iz više razloga odgovara jak evro, što nije slučaj sa zemljama koje nisu u stanju da poštuju pomenuti Ugovor. Stoga bi u sekundarnoj zoni ostale zemlje kojima treba slabiji evro kako bi podsticale izvoz i tako ubrizgale nužan elan za izvlačenje svojih privreda iz okrnjene ekonomije. Iako se neke zemlje iz evrozone protive ovakvoj podjeli, na kongresu CDU, stranke njemačke kancelarke Angele Merkel, prije dva dana je podržana varijanta u kojoj zemlje koje koriste evro mogu izaći iz evrozone bez napuštanja EU.[vii] Upravo ovakve odluke velikih zemalja ukazuju na političku podjelu o kojoj niko otvoreno ne govori, ali je svima jasno da je EU brod u izuzetno uzburkanim vodama pa moćne zemlje gledaju kako da maksimalno zaštite svoje interese. Istorija nas uči da igranje velikih, često ide nauštrb interesa manjih zemalja i od toga strahuju mnogi u ovakvoj EU.

Pod pretpostavkom da je ovo zaista model po kojem bi EU uskoro mogla početi funkcionisati neizvjesno je po kojem modelu će se izvesti tranzicija iz sadašnjeg u neki budući model. Mnogi komentatori su saglasni da se mora izmisliti novi model koji bi omogućio postepenu metamorfozu iz današnje političke Evrope u neku drugu Evropu u budućnosti, ali pritom niko ne nudi konkretan niz koraka koji se moraju preduzeti. Vaclav Klaus, predsjednik Češke Republike, zastupa stav da se EU mora transformisati po uzoru na tranziciju kroz koju su prošle zemlje bivšeg socijalističkog bloka nakon pada komunizma. Uz to Klaus nedvosmisleno poručuje da ukoliko “Evropa želi da stane na noge, mora temeljno da se promijeni. Kažimo to jasno: ili će u Evropi što prije biti sprovedena takva tranzicija, ili će Evropa postati periferija svijeta koji se dinamično razvija. Evropski političari ne uviđaju da EU stoji na sudbinskoj raskrsnici i misle da su im dovoljne kozmetičke intervencije”.

Bez obzira na to da li će EU izabrati radikalno drugačiju paradigmu ustrojstva Unije ili će se držati sadašnjih krpanja rupa koja ne mogu riješiti postojeću sistemsku krizu, zemlje regiona moraju ozbiljno početi razmatrati moguće alternative. Da budem do kraja jasan, smatram da je EU – čak i sa ovakvim sistemskim nedostacima – suštinski kvalitetan politički projekat od kojeg zemlje regiona mogu imati velike koristi. U ekonomskom smislu tu nema nikakvih dilema – robna razmjena BiH u 2010. godini sa zemljama EU iznosila skoro 46 posto[viii] i zato ne treba likovati pretjerano nad problemima s kojima se Unija suočava jer će i nas pogoditi.

Ipak, u okolnostima kada se tuđi brod bori da se održi na površini zbog grešaka indukovanih u njegovom sistemu, treba biti pragmatičan i tražiti način kako da se naš mali čamac spasi od vrtloga koji ga može povući na dno. Najsigurnije, ali podjednako bolno rješenje za ovdašnje građane – a naročito za političke i finansijske odmetnute elite – je usvajanje evropskih standarda bez računanja na potencijalno članstvo. Prihvatanje međunarodnih standarda je nužno za obezbjeđivanje političke stabilnosti i ekonomske privlačnosti ovog prostora u svijetu koji će se u budućnosti mijenjati nesmanjenom brzinom. Ne treba smetnuti s uma da će čak i u idealnim okolnostima proći između 6-10 godina do trenutka kada zemlje regiona zakorače u EU, a početkom 2020-ih će EU već uveliko izgledati drugačije od sadašnjeg ustrojstva. Zato dostizanjem međunarodnih standarda možemo da obezbijedimo mjesto na tržištu bez vezivanja za neizvjesnu budućnost EU.

Siniša Marčić

Jedan od rijetkih ekonomista koji je na vrijeme predvidio krize na tržištu nekretnina i ekonomsku recesiju, Nurijel Rubini, možda ponovo nudi pravi odgovor. Naime, ovaj američki ekonomista je prije nekoliko dana izjavio da je evrozona pred značajnim rizikom od raspadanja, što bi, ukoliko do toga dođe, i ostatak svijeta gurnulo ‘pod led’. Prije nekoliko sedmica je takođe ustvrdio da će budućnost razvijenih zemalja uključujući i Kinu u narednih 12 mjeseci obilježiti recesija i pad ekonomske aktivnosti umjesto prijeko potrebnog oporavka.

U svom najnovijem članku “Četiri opcije za razrješenje neravnoteža stoka i toka: Rastući rizik od haotičnog raspada”, Rubini razmatra posljednji paket pomoći Evropske unije koji se fokusira na neke, ali ne i sve nejednakosti stoka (visoki i potencijalno neodrživi nivoi duga u javnom i privatnom sektoru) između jezgra i periferije EU. Pomenuti paket pomoći ne tretira ozbiljnu neravnotežu toka (nedovoljan rast i konkurentnost te u ovom trenutku veliki deficit tekućeg bilansa i fiskalni deficit u zemljama periferije) te stoga neće riješiti suštinske probleme Evropske monetarne unije.

Suštinski problem ovog paketa je u tome što oporavak privrede i konkurentnosti ne tretira kao ključ uspjeha jer upravo oni omogućavaju održivost stoka i smanjuju neravnoteže toka kapitala (kao što su sadašnji fiskalni deficit i deficit tekućeg bilansa). Zapravo, prijedlozi u paketu dodatno povećavaju rizik od dublje i dugotrajnije recesije. Zato je finansijski inžinjering osuđen na propast, što su tržišta prepoznala vrlo brzo nakon objavljivanja plana.

Na osnovu ovoga Rubinijev tim ekonomista predviđa četiri moguće političke opcije za evrozonu:

Opcija 1. Uspostavljanje ekonomskog rasta i konkurentnosti što bi omogućilo opstanak monetarne unije za većinu članica EU,

Opcija 2. Deflatorno/depresiono prilagođavanje zajedno sa bolnim strukturnim reformama što bi za neke zemlje EU bilo socijalno neodrživo jer bi povratak na nivo ekonomske aktivnosti prije krize došao prekasno,

Opcija 3. Centar EU stalno subvencioniše periferiju EU, kako putem smanjenja duga i jednostranih novčanih doznaka koje čak mogu poprimiti oblik unije ukoliko se pokaže da je periferija zarobljena u stanju permanentne stagnacije i nedovoljne konkurentnosti,

Opcija 4. Zemlje evrozone uviđaju da je restruktuisanje/smanjenje duga neodrživo te se vraćaju svojim nacionalnim valutama.

Ove četiri opcije ukazuju na tri moguća scenarija po kojima će se razvijati situacija. U prvom scenariju sve se odvija po planu, Italija i Španija ponovo ostvaruju ekonomski rast i u stanju su da samostalno pozajmljuju bez službene pomoći (vjerovatnoća da se ovaj scenario ostvari iznosi 40%). Ovaj scenario je, prema Rubinijevom timu, moguć samo ukoliko se veoma brzo sprovede opcija 1 (makro politika reflacije u evrozoni). Međutim, Njemačka i Evropska centralna banka kao jezgro evrozone žele da prvi scenario ostvare sprovođenjem opcije 2 (deflacija, rigorozne mjere štednje i reforme), što će samo uticati na produbljivanje recesije u narednim godinama i vratiti se kao bumerang na ova drakonska prilagođavanja.

Scenario 2 (Španija i Italija pokušavaju da oporave privredu/konkurentnost i ne uspijevaju; vjerovatnoća 50%) je moguć ako se insistira na recesionoj i deflatornoj opciji 2. Nevolja je u tome što bi insistiranje na opciji 2 dovelo do scenarija 3 koji bi doveo do potpunog i haotičnog kraha Grčke prije nego što Italija i Španija uopšte dobiju šansu da riješe svoje problem nedovoljne likvidnosti, solventnosti i ekonomskog rasta (10% vjerovatnoća). Scenario 3 je analogan opciji 4 (restruktuisanje i smanjenje široko rasprostranjenog duga i konačno raspad evrozone), pri čemu se opcija 4 pojavljuje isto tako kao konačni rezultat ukoliko opcija 2 propadne a da se pritom ne pokuša sa opcijom 1 (makro reflacija), pri čemu se odustane od opcije 3 (permanentno subvencionisanje periferije) zbog neizvodljivosti u političkom smislu. U takvoj situaciji smanjenje dugova i izlaz iz evrozone postaje vjerovatna opcija za zemlje periferije, što znači i raspad evrozone.

Stoga će u ovakvim okolnostima zemlje periferije gurati opcije 1 i 3 kako bi izbjegle opciju 4. Istovremeno, ukoliko Njemačka (zemlje jezgra EU i Evropska centralna banka) budu insistirale na opciji 2, obistiniće se scenario 2 ili 3 umjesto scenarija 1 što će na kraju dovesti do opcije 4, tj. smanjenje dugova, izlaska iz monetarne unije i njenog raspada.

Rubinijev tim smatra da će – ukoliko se ne odustane od opcije 2 u korist opcije 1 – I to veoma brzo – doći do stvaranja začaranog i sve dubljeg ponora recesije u zemljama periferije i jezgra praćenog haotičnim raspadom koji će se postepeno dešavati smanjivanjem javnog i privatnog duga što će podstaći veći broj zemalja da napuste evro.

Od šest zemalja evrozone koje su trenutno u nevoljama (Grčka, Portugal, Irska, Kipar, Španija i Italija) dio njih će proći kroz restruktuisanje i smanjenje svog privatnog i javnog duga kako bi riješili sadašnji problem tržišne neravnoteže. S druge strane je moguće da će neke od ovih zemalja odlučiti da istupe iz evrozone kako bi riješile svoje finansijske probleme.

Dosadašnja kriza je pokazala da će rješenje, kakvo god da bude, biti izuzetno bolno za cjelokupnu evrozonu pa tako i za zemlje kao što su BiH koje u velikoj mjeri zavise od finansijskih tokova sa zapada. S druge strane, kriza je na površinu izbacila razočaravajuću spoznaju da današnja generacija političara nije sposobna da ponudi adekvatna rješenja što Evropu može koštati više nego što je u stanju da platim novcem. U toj fazi niko ne može garantuje da ljudi neće postati instrument naplate.

Kada zaposleni građani Srbije razmišljaju ili govore o svojoj plati, bilo da se na nju žale ili se njom hvale, uvek i bez izuzetka misle na svoju neto-platu. Za razliku od njih, Anglosaksonci, na primer, o svojoj plati razmišljaju po pravilu u kategoriji bruto-plate.

Na izgled trivijalna tehnička razlika uzrokuje drastično različite percepcije poreske problematike, i posledično, različite odnose prema državi. Zbog toga, iako ne samo zbog toga, formirane su i različite političke kulture.

Kada Britanac potpisuje ugovor kojim se regulišu uslovi njegovog zaposlenja, ključni element će naravno, biti visina plate. Ta plata se u ugovorima iskazuje, a u svesti zaposlenih figuriše kao (godišnja) bruto-plata. Ona definiše odnos poslodavca i zaposlenog i određuje poziciju zaposlenog na tržištu rada. Potpisujući ugovor o radu, Britanac zna koliko njegov rad vredi i koliko on tačno poslodavca košta.

Iznos njegove neto-plate je sasvim drugačija kategorija i ni na koji način nije vezana za poslodavca. Ona je „ostatak“ posle obračuna građana sa državom i posle izdvajanja za penziju. Poreski sistem je jednostavan, pregledan i relativno lak za praćenje. Britanci u pravilu znaju kolike su poreske stope i koliko ih država košta. Ovo ne znači da svaki Britanac poznaje poresku oblast, ali je država učinila dovoljno da svako ko to želi, ima lak uvid u sistem.

Jedna od većih tema svake predizborne kampanje na Zapadu je uvek vezana za poreze na lična primanja. Poruke se upućuju direktno građanima-glasačima, jer su oni ti koji poreze plaćaju, i svaka promena poreskih stopa ima direktan efekat na njihov džep.

Ako država poreske stope snizi, efekat sniženja pripada zaposlenom. Njihove bruto-plate će ostati nepromenjene, ali će im neto-plata biti veća. U slučaju rasta poreza, ponovo uz nepromenjenu bruto-platu, neto-plata se smanjuje.

Građani Srbije decenijama žive u drugačijem ambijentu, isključivo sa svešću o neto-plati. Malo je zaposlenih koji znaju kolika su njihova bruto-primanja, koliko koštaju poslodavca, šta i koliko državi plaćaju, da li se i kako stope poreza i doprinosa menjaju iz godine u godinu. Logikom neto sistema, sve se to događa mimo njih.

Građani su uglavnom nezainteresovani za poreski sistem, sa izuzetkom poreza koje sami uplaćuju, poput poreza na imovinu. U nakaradnom srpskom univerzumu, porezi i doprinosi su isključivo briga poslodavca.

Kada poslodavci traže da se porezi i doprinosi na lična primanja smanje, to podrazumeva da će efekat smanjenja ovih davanja prisvojiti oni. Sniženjem poreza, poslodavac izdvaja manje za bruto-plate svojih zaposlenih, ali njima i dalje isplaćuje nepromenjenu neto-platu. Niži porezi ne povećavaju kupovnu moć građana, već se prelivaju u profit poslodavca.

Budući da ne zna ni koliko plaća niti šta plaća, građanin je dezorijentisan. On ne podrazumeva da je državni administrativni aparat, policija, školstvo, ili zdravstvo na primer, u njegovoj službi, baš kao što je to i pekar kod koga kupuje hleb. Činjenica da država ima monopol na najveći deo svojih usluga a pekar nema, ne menja bitno logiku stvari.

Dobrim delom i zbog ovakvog (ne)razumevanja logike ličnih primanja, formirao se odnos ponižavajuće inferiornosti i servilnosti građana prema državi. Uz jasnu svest o tome da se plate državnih službenika finansiraju iz njihovih bruto-plata, građani bi teže prihvatali maltretiranja prilikom vađenja dokumenata, registracije kola, kod čekanja u redu za ovo ili ono. Ostajući u ulozi podanika prema državi, oni i svoj gnev usmeravaju prema poslodavcu i prema maloj neto-plati. Formiranje te neto-plate i njenu zavisnost od poreza koje diktira država, zaposleni ne vide.

S druge strane, zaposlenima se mora predočiti da poslodavac koji ne plaća poreze i doprinose potkrada njih, jer je deo plate iz koje se porezi i doprinosi plaćaju njihova zarada, i nisu dar poslodavca državi. Malo ko razume da kada poslodavac obračunava i uplaćuje (ili ne uplaćuje) poreze i doprinose, on nije ništa drugo do samo poreski agent države.

Kod obračuna i plaćanja poreza i doprinosa teorijski su moguća dva modela. U prvom, poslodavac radniku isplaćuje bruto-platu, a radnik zatim sam popunjava naloge, čekove i nosi ih na naplatu. Kako je ovaj sistem komplikovan za radnike a istovremeno državi ne garantuje uredan priliv poreza i doprinosa, države su poslodavcima poverile posao obračuna i prikupljanja poreza na lična primanja. Ovo je drugi, i opšte prihvaćen model.

Iako praktičan i racionalan, ovaj model je nametnut i zaposleni nad njim nemaju nikakvu kontrolu. Ako poslodavac ne uplaćuje doprinose, onda je to isključivo problem države i njenog nominovanog agenta – građanin je svoj deo obaveze izvršio zaradivši bruto- platu iz koje će njegov poslodavac, kao poreski agent, namiriti državu. To je ujedno i razlog zbog koga država mora, bez pogovora, povezati staž svim radnicima kojima doprinosi za penziono osiguranje nisu uplaćivani. Isti princip bi morao važiti i za oblast zdravstvenog osiguranja. Zaposleni su svoje obaveze izvršili, država nije.

Kako nije obezbedila kontrolu naplate poreza, država je postala saučesnik i glavni krivac za eroziju, ili još bolje, za destrukciju poreske discipline. Ovaj problem građani jasno vide tek kada odlaze u penziju i kada se suočavaju sa činjenicom da porezi i doprinosi za njih nisu uplaćivani. Ali, to je samo deo problema.

U manjoj meri individualizovan ili kvantitativno merljiv, drugi deo problema se odnosi na stalni pad kvaliteta svih vrsta usluga koje država mora da obezbedi, od zdravstva, školstva, visokog obrazovanja itd.. Građani ovaj problem osete tek kada sve češće i za sve veći broj usluga moraju platiti iz svog novčanika. Ono što bi moralo biti pokriveno iz njihove bruto-plate i za nju vezanih poreza i doprinosa, građani sada plaćaju iz svojih neto-plata.

Smisao rada zaposlenih nije samo puko obezbeđivanje lične potrošnje njihovih domaćinstava. Njihov rad obezbeđuje i održavanje ili poboljšanje kvaliteta usluga koje su u domenu države. Ovakav pristup pomaže razumevanju da plaćanje poreza doprinosi ličnom blagostanju – verovatno i više nego što je to kupovina kola, ili plazma televizora. Ovakav pristup baca i drugo svetlo na sve one koji rade na crno i porez ne plaćaju – koga to oni zapravo potkradaju, treba li ih tolerisati, sme li se u tome učestvovati!

Da li su porezi i doprinosi u Srbiji preveliki, da li je poreski sistem dobar ili loš, pravedan ili nepravedan, sve to ne utiče na kompleks problema koji su predmet ovog teksta.

Poimanje stvarnosti i politička kultura daleko su od toga da proističu samo iz sistema obračuna plata. Ni promena svesti na ovom segmentu, ni uspostavljanje poreske discipline neće radikalno promeniti očajnu situaciju u kojoj se Srbiji nalazi, ali može biti makar jedan od malih, neophodnih koraka da se propast zaustavi.

Izvor

“Smatram da današnji svijet treba pravu alternativu. Da li biste željeli živjeti u svijetu gdje su jedine alternative ili anglosaksonski neoliberalizam ili kinesko-singapurski kapitalizam s azijskim vrijednostima? Ako ništa ne preduzmemo, tvrdim da ćemo tako postepeno otvoriti pristup novom tipu autoritarnog društva. I zato u ovome što se događa u Kini vidim istorijsku važnost. Do sada je postojao jedan dobar razlog za kapitalizam: prije ili poslije, on bi donio i zahtjev za demokratizacijom. Sada smo dobili kapitalizam s azijskim vrijednostima, još efikasniji i dinamičniji od svog zapadnog uzora. Ali, ja ne dijelim nadu mojih liberalnih prijatelja, u stilu ‘dajte im deset godina i imaće nove demonstracije na Tijenanmen trgu’ − ne, brak između kapitalizma i demokratije je gotov” − kazao je Žižek.

Žižek je nedavno u britanskom dnevnom listu ‘Guardian’ objavio svoja najnovija razmišljanja o protestima, odnosno o krizi globalnog kapitalističkog sistema. Pišući o mogućnosti da protesti postanu sami sebi svrha, tj. da se “protestanti zaljube u sebe same”, poručuje da protestanti trebaju “biti početak, a ne kraj”, te upućuje na primjer s protesta u San Francisku, gdje je jedan govornik u hipi stilu rekao: “Pitaju nas što je naš program. Mi nemamo program. Mi smo ovdje da bismo se zabavili.”

Opasan sistem

“Karnevali su sve jeftiniji − pravi test njihove vrijednosti je u onome što ostaje dan poslije, kako se naši životi mogu promijeniti”, zaključuje Žižek. On tvrdi da je Zapad zatvorio puni krug. “Problem nije korupcija ili pohlepa, problem je sistem koji vas tjera da budete korumpirani”, napisao je, primjećujući da nam nije samo dopušteno razmišljati o alternativama, nego imamo i obavezu da to činimo.

“Nije rješenje Main Street umjesto Wall Streeta, nego u promjeni sistema u kojem Main Street ne može funkcionisati bez Wall Streeta”, smatra Žižek.
“Pred nama je dug put, i uskoro ćemo se morati suočiti s istinski teškim pitanjem − dakle, nije pitanje šta ne želimo, nego u tome šta mi želimo. Kakvo društveno uređenje može zamijeniti postojeći kapitalizam? Kakve nove lidere trebamo? Kakve institucije, uključujući bezbjednosno-represivne?”, pita se Žižek.
Protestanti su ddbijeni kao sanjari, ali pravi sanjari su oni koji misle da stvari mogu unedogled ići ovako dalje, samo s nekim kozmetičkim promjenama. Protestanti nisu sanjari, oni su buđenje iz sna koji se pretvara u noćnu moru. Ništa ne uništavaju, ali reaguju na sistem koji se postupno uništava”, piše Žižek.

“Protestanti se trebaju čuvati ne samo neprijatelja, nego i lažnih prijatelja, koji se pretvaraju da ih podržavaju, a ustvari se trude ‘razrijediti’ protest. Na isti način dobili smo kafu bez kofeina, pivo bez alkohola, sladoled bez masti; moćnici će pokušati pretvoriti proteste u bezopasne moralističke geste.”

Žižek podsjeća na riječi Bila Klintona, bivšeg američkog predsjednika, koji je upozorio na to da protestanti “ne smiju biti samo protiv nečega, odnosno moraju biti za nešto specifično, jer bi neko drugi mogao ispuniti vakuum koji ste sami stvorili.”

“Razlog zbog kojega su protestanti izišli na ulice je u tome da su siti svijeta u kojemu je za osjećaj korisnosti bilo dovoljno recikliranje limenki, pomaganje dobrotvornih svrha s nekoliko dolara, ili kupovanje cappuccina od kojega jedan posto odlazi za rješavanje svjetskih problema”, primjećuje Žižek nagomilanu frustraciju.

Ali i upozorava, očito svjestan da bi se čitava priča mogla “izduvati” i ostati na nivou urbanog festivala:

“Ono što treba pokretu otpora u ovom trenutku je brza promjena energije protesta u set konkretnih, pragmatičnih zahtjeva.”

FLEKSIGURNOST – POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA U EU

U posljednjih nekoliko godina u EU je sve prisutniji koncept tzv. “fleksigurnosti” (flexicurity). Ovaj neobičan pojam je nastao kao spoj pojmova “flaksibilnost” i “sigurnost” i podrazumijeva model što bezbolnijeg prelaska s jednog posla na drugi posao, ali i često veoma traumatičnih karijernih promjena radnika. Fleksigurnost je ušao u svakodnevnu primjenu 1995. godine kada ga je u govorima i intervjuima počeo upotrebljavatri holandski profesor Hans Adriansens kako bi definisao promjenu od zagarantovanog radnog mjesto ka garantovanoj “zapošljivosti”. Od Adriansensove izvorne ideje da se opadajući nivo zagarantovanih radnih mjesta (sve manje stalnih poslova i jednostavnije otpuštanje radnika) kompenzuje poboljšanjima u oblasti zapošljavanja i socijalne sigurnosti, EU birokrate su fleksigurnost 2007. godine integrisale u službenu Politiku zapošljavanja Unije, pri čemu je isto nametnuno svim zemljama koje pretenduju da joj se priključe.

Koncept fleksigurnosti je po prvi put ušao u službenu upotrebu 1999. godine kada je Holandski parlament usvojio zakone koji su olabavili dotadašnje stroge propise o zaštiti stalno zaposlenih radnika. Od tada se pod fleksibilnošću podrazumijevaju fleksibilni uslovi rada koje nameću stalne promjene na tržištu i načinu poslovanja, što radnicima omogućava da mogu lakše mijenjati poslove i raskidati ugovore. Naravno, da bi ovaj koncept funkcionisao radnici moraju imati obezbjeđenu socijalnu zaštitu u vidu finansijske kompenzacije u slučaju da ostanu bez posla. Ovakva socijalna zaštita služi da radnicima omogući elementarnu sigurnost da mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe dok traže drugi posao. Naravno, socijalne privilegije nisu bezgranične. U većini zemalja postoje stroga ograničenja za odbijanje poslova koje se nezaposlenima nude pa se često dešava da višestruko odbijanje ponuđenih poslova znači gubitak socijalnih privilegija. Da bi dobili novi posao radnici obično moraju u kontinuitetu sticati nova znanja i vještine kako bi bili konkurentni na tržištu rada. Druga mogućnost je da rizikuju oslanjajući se na postojeća znanja i vještine te tako postanu (trajno) nezaposleni.

S druge strane, u sistemu fleksigurnosti poslodavci imaju mnogo više manevarskog prostora za isplaćivanje manjih plata, nenajavljena otpuštanja radnika, veoma kratke otkazne rokove ili izvrdavanje sa isplaćivanjem otpremnina u skladu sa njihovim trenutnim potrebama. Zato mnogi smatraju da fleksigurnost više koristi vlasnicima kapitala, nego radnicima. Fleksigurnost se često povezuje sa pojavom tzv. “neizvjesnog rada” (prekarni rad, eng. precarious work) koja označava neredovan i nedovoljno plaćen rad s kojim radnik jedva može podmiriti osnovne potrebe. Ne čudi da kod većine ljudi ovakva perspektiva izaziva uglavnom negativne reakcije i strah za budućnost.

Postoji više razloga zbog kojih EU insistira na konceptu fleksigurnosti. Prvo, ekonomska globalizacija nameće nužnost novih poslovnih modela koji donedavno uopšte nisu postojali, za šta su neophodni osposobljeni radnici spremni da stalno rade na sopstvenom razvoju. Drugo, evropsko stanovništvo je sve starije što znači da na tržištu ima sve manje radno sposobnih osoba, a sve više penzionera koji predstavljaju ogroman pritisak na državne budžete (socijalna i zdravstvena zaštita) pa je dosadašnji temelj ekonomskog razvoja Evrope doveden u pitanje. Treće, ekonomija zasnovana na stalnim tehnološkim novitetima zahtijeva stalno dograđivanje kompetencija i spremnost da se zbog posla migrira u geografskom smislu udaljene lokacije. Dosadašnja iskustva su pokazala da su razvijene zapadne zemlje poput Holandije i Danske uspješno iskoristile model fleksigurnosti za smanjenje nezaposlenosti. Danska je, na primjer, uspjela nezaposlenost svesti na najniži nivo u Evropi pa je 2007. godine nezaposlenost iznosila svega 3,4 posto iako se sitaucija bitno promijenila do danas (vidi okvir). Treba imati na umu da se radi o veoma razvijenim i štedljivim zemljama evropskog sjevero-zapada sa dugogodišnjom tradicijom proaktivnog ulaganja u razvoj novih grana privrede te socijalno odgovornom državom. Situacija na evropskom jugu i jugo-istoku je uglavnom drugačija što pokazuju primjeri rastrošne Grčke, Italije, Španije i Portugala. Stoga se treba zapitati kako će se fleksigurnost manifestovati kod nas u BiH.

GDJE SMO MI?

BiH od rata do danas se suštinski nije promijenila i karakterišu je dvije osobine. Uz nametnut zapadni model liberalne demokratije koji funkcioniše samo u rudimentarnom obliku od čega građani praktično nemaju nikakve koristi, uvezen je i neoliberalni kapitalistički model koji je (u BiH ali i svim zemljama regiona) u dodiru sa našim mentalitetom i svjesno urušenom pravnom državom poprimio oblik tzv. ortačkog kapitalizma zasnovanog na bliskosti sa političarima na vlasti. Posljedica neobuzdanog zgrtanja ekonomske koristi kroz kriminalne privatizacije i eksploatisanje društvenih i prirodnih resursa je poražavajuća ekonomska slika koju prati hronična nezaposlenost velikog dijela radno sposobnog stanovništva – posebno mladih ljudi – a samim tim i sve izraženiji jaz između bogatih i siromašnih.

Podsjetimo se da fleksigurnost počiva na principu fleksibilnog radnog odnosa, pozamašnih socijalnih beneficija za nezaposlene koji traže posao, te aktivne politike zapošljavanja koja podrazumijeva pokretanje obrazovnih programa dokvalifikacija i prekvalifikacija koji nezaposlenima mogu pružiti mogućnost veće konkurentnosti na tržištu. Ne treba puno pameti da uvidimo kako ovi preduslovi u BiH kontekstu u ovom trenutku – a vjerovatno ni u bliskoj budućnosti – nisu realni. Mnogi radnici u BiH rade na vremenski ograničenim ugovorima, nisu osigurani, a i kad jesu dobijaju dio plate u gotovini što za posljedicu ima nedovoljno punjenje budžeta namijenjenih za socijalnu zaštitu. Ono što se u zapadnim zemljama sa stabilnim političkim institucijama i tradicijom rigorozne pravne države podrazumijeva je povjerenje građana u institucije sistema koje ih trebaju zaštititi. Iako je povjerenje u institucije sistema na zapadu u prethodne tri decenije u stalnom padu, ipak se ne može porediti sa BiH gdje je povjerenje građana u institucije u prosjeku niže od 20% na kumulativnom nivou. Pored toga, građani svakodnevno svjedoče socijalnim nepravdama tako da se prilikom traženja posla prvenstveno oslanjaju na mreže ličnih poznanstava umjesto na postojeći sistem. Na koncu, nerealno je očekivati da će osiromašeni građani samostalno plaćati skupe programe edukacija da bi stekli znanja i vještine koje im na našem tržištu rada neće uvijek biti garancija dobijanja posla. Problem dodatno povećava troma kultura naših građana koji se rijetko odlučuju da posao traže u drugim sredinama, uglavnom zbog racionalnog rezonovanja da plata ostvarena u drugoj opštini neće moći pokriti ni elementarne troškove života pa je bilo kakva štednja samo nedostižan san. Zato mnogi rezonuju da je “bolje za džaba sjediti, nego za džaba raditi” zbog čega je interna mobilnost radnika zanemarljivo niska.

Iako često racionalno, ovakvo rezonovanje je višestruko štetno. Najbolji način da radnici budu konkurentni prilikom traženja posla je da budu radno aktivni, što je teško postići ukoliko se ništa ne radi. Aktivne osobe će mnogo lakše uvidjeti nužnost prilagođavanja promjenama na tržištu rada koje će se neizbježno sve češće dešavati u budućnosti. Isto se odnosi i na firme koje se moraju prilagođavati tržišnim fluktuacijama tako da praktično svi, od vlasnika biznisa do radnika moraju prihvatiti nužnost stalnog usavršavanja bez obzira na preporuke EU ili bilo koje druge institucije. Sticanje novih kompetencija je ključ za dugoročni uspjeh. Svi koji se tome ne prilagode će biti osuđeni na stagnaciju.

Odgovor na pitanje s početka ovog članka o tome da li postoji dovoljno radnih mjesta za koje će građani budućih zemalja članica EU moći konkurisati je “da” i “ne”. Ovakva ambivalentnost dolazi zbog prirode tržišta EU koje se u nepravilnim ciklusima bitno mijenja, što zahtijeva veoma brzo prilagođavanje novim modelima poslovanja iz ugla poslodavaca i radnika. Manje je bitno da li će prilagođavanje biti u okvirima modela kao što je fleksigurnost ili neki drugi model. Ovome dodatno doprinose situacije ozbiljnih ekonomskih i finansijskih kriza koje pogađaju svijet u prethodnih nekoliko godina, kao i najave ekonomista poput Nurijela Rubinija da prava kriza tek dolazi. Kriza, bez obzira koliko duboka i teška bila, pored problema donosi i mnoge prilike na tržištu što trebaju podjednako iskoristiti zaposleni i nezaposleni ulaganjem u svoje znanje. Budućnost u EU će biti surova. Ljudi koji to pravovremeno shvate i počnu s ulaganjem u sebe će se mnogo lakše zapošljavati i ostvarivati bolji životni standard, dok će za druge spoj fleksigurnosti i naših okolnosti ličiti na trku bosonogih po trnju.

Danska je rodonačelnik koncepta fleksigurnosti u Evropi. Uprkos rekordnoj nezaposlenosti (3,4 posto 2007. godine) kritičari danskog modela fleksigurnosti smatraju da je isti moguć samo u “dobrim vremenima” pa ga ni tako bogata zemlje ne može iznijeti u vremenu kriza. Tome u prilog idu podaci da je od sredine 2008. godine došlo do brojnih “pukotina” u danskom sistemu pa je došlo do velikog povećanja nezaposlenosti, manje relativne zaposlenosti, smanjenja BDP-a i rastućeg javnog deficita. Ilustracije radi, na početku primjenjivanja fleksigurnosti danski radnici su imali socijalne beneficije u trajanju od sedam godina, koje su se postepeno smanjivale do pet godina, a od proljeća 2010. godine su svedene na svega dvije godine. Pod pritiskom zahtjeva tržišta rok za otkaz u Danskoj je regulisan na minimum od osam dana na šta su pristali i danski sindikati.

 

Danski primjer je pokazao da je dogovor socijalnih partnera (vlade, poslodavaca i sindikata) ključ uspjeha modela fleksigurnosti. Ipak, preduslov bez kojeg fleksigurnost nije moguće ostvariti je postojanje stabilnih i odgovornih institucija koje mogu garantovati da će radnici dobiti beneficije koje im pripadaju. Najvažnija pouka iz danskih iskustava je da sistem fleksigurnosti mora biti razvijen uz uvažavanje postojećih tradicija u datoj državi i institucionalnog okvira. Iako je danski sistem za sada izdržao test vremena, ne treba puno mašte da se predvidi kako bi takav sistem izgledao u BiH kontekstu. Zato treba biti jako obazriv prilikom slijepog preslikavanja modela iz drugih zemalja jer nas je takva praksa do danas previše koštala.

Predavanje članova Kluba 2015 bila su iz sljedećih oblasti:

-      Metodologije upravljanja projektima, IPMA, PMI i PRINCE 2: Komparativna analiza

-      Elementi sposobnosti (bihejviorističke kompetencije) i kontekstualne kompetencije,  

-      Upravljanje finansijama: Cost-benefit analiza u kontekstu upravljanja projektom.

Udruženje za upravljanje projektima u BiH je jedina ovlašćena da na teritoriji BiH koristi sertifikacijski sistema IPMA za sva četiri nivoa (D, C, B i A).

“Ne, ne zaista. Ne može se reći, kada će se takvo prigušeno nezadovoljstvo, koje se sakupljalo dugo vremena, iskazati na taj način. To se vidjelo i u predgrađima Pariza prošle godine: odjednom su mladi palili automobile. Najčešće je povod neki napad policajaca kakav oni misle da je tipičan za njihov položaj. To se dogodilo već u SAD kad su policajci tukli crnca koji je već ležao na zemlji, ili u Francuskoj gdje je neko bio upucan zato jer ga je policija proganjala jer su sumnjali da je ukrao auto. To su tipični scenariji nakon kojih se jednom – ne može se reći tačno kad – događaju takvi nemiri.”

Da li ste iznenađeni razmjerima nemira u Velikoj Britaniji?

“Ne. Da se sada to nije dogodilo, došlo bi do toga možda za pola godine. Trenutna tamošnja vlada Dejvida Kamerona je odlučila najstrože mjere štednje na kakve se trenutno nije odlučila još niti jedna razvijena zemlja posljednjih mjeseci. To znači, prije svega za siromašni dio stanovništva, da su ukinute mnoge usluge, komunalne ili državne. Time se još zaoštrava problem nedostatka perspektive kakav vlada u mnogim četvrtima Londona. A kada je nedostatak nade tako velik da su mladi uvjereni kako nemaju baš nikakve šanse, što god da učinili, onda je dovoljna samo iskra pa da sve eksplodira.”

Policija možda može zaustaviti – ali ne i prekinuti nasilje. Ima li određeni trenutak kada se može reći; ovo ne može završiti dobro?

“Ne, to se ne može generalno reći jer ima previše nacionalnih tradicija. Ima zemalja, kao što su Sjedinjene Države, ali i Velika Britanija, gdje se tradicionalno poštuje velika razlika između bogatih i siromašnih. S druge strane, postoje i različite kulture protesta. Ima tih spontanih pobuna u getima – tamo gdje geta postoje, dakle u SAD, Velikoj Britaniji ili Francuskoj. U Njemačkoj još nema geta takve vrste kao ni u Skandinaviji. Moraju se stvoriti određene pretpostavke da bi došlo do takvih nemira kakve sad vidimo u Londonu ili Birmingemu.”

Britanska vlada želi riješiti problem tako da na ulice pošalje još više policajaca. Zar toliko policije ne podstiče dodatne nemire?

“Ne mogu reći da li ih podstiče. Može biti da prevlast policajaca bude tako velika da nemiri prestanu. Ali to sigurno nije nikakvo dugoročno rješenje. U Velikoj Britaniji ili u Sjedinjenim Američkim Državama je, uz sve veću i već ogromnu razliku između bogatih i siromašnih, paralelno narastao i kriminal. Ali u Americi su troškovi borbe protiv kriminala već tako visoki da su čak i republikanski političari već prestali zagovarati načelo ‘Zakona i reda’ (Law and Order). Više ne govore, svako ko bude osuđen tri puta, svakako ide u zatvor na dugo vrijeme. To je jednostavno postalo previše skupo. Utoliko će veći broj policajaca na ulicama, na kratki rok, možda nešto postići, ali to je kao da stavite poklopac na lonac u kojem kuva voda: jednom će pritisak toliko narasti da će poklopac odletjeti.”

Kako se mogu spriječiti takve eskalacije nasilja?

“Spriječiti ih se može samo ako se doista uklone razlozi. U slučaju Velike Britanije bi to značilo da se tamo moraju ozbiljno pozabaviti s problemom sve veće razlike između bogatih i siromašnih. Ali ovog trenutka se događa upravo suprotno od toga: među javnim službama se događa neviđena sječa. Samo na univerzitetima je ukinuto 80% sredstava za nastavu u proteklih četiri godine. Ukidaju se usluge socijalne pomoći i radna mjesta u komunama. Dešava se upravo suprotno od onoga što bi se moralo događati. Moraju se poništiti ti rezovi u komunalnoj djelatnosti i reći; vidimo da mladi trebaju perspektivu. Ne možemo im zatvarati omladinske centre i otpuštati socijalne radnike. Ne možemo uzimati novac od škola, moramo ponuditi dovoljno mjesta za obrazovanje. To bi imalo učinak na mlade – u kojoj mjeri, to trenutno ne mogu reći. Ali se samo pouzdavati na policiju, to će u svakom slučaju potrajati samo krako vrijeme.”

DW

Dok neki ovaj sporazum već nazivaju ‘istorijskim’, za bolje upućene je ovo potpuno očekivana odluka oko koje nijednog  trenutka nije ni bilo dileme. Naime, famozna priča oko ‘gornje granice državnog zaduživanja’ nije ništa drugo do pažljivo stvoren i njegovan mit kojeg su Američke Federalne rezerve godinama eksploatisale, najčešće na štetu ostatka svijeta i siromašnijih slojeva Amerikanaca. Američkim kongresmenima je od završetka Drugog svjetskog rata postala prava rutina da glasaju za podizanje ‘gornje granice državnog zaduživanja’ uz nezaobilaznu dramaturgiju u vidu natezanja ‘za’ i ‘protiv’, pri čemu republikanci tradicionalno imaju ulogu branilaca slobodnog tržišta koje odgovara kapitalistima, dok demokrate igraju rolu socijalno osviješćenijih političkih snaga. Rezultat ovog natezanja je neoliberalistički raj: sadašnji nivo poreza u SAD-u je najniži u posljednjih 50 godina! Zato se ovdje zapravo radi o velikom spektaklu u vidu rijaliti emisije osmišljenom da fiksira pažnju javnosti najavom katastrofičnog ishoda za koji se unaprijed zna da se neće desiti.

Iako je Obama izjavio “da su lideri obe partije u oba doma Kongresa postigli sporazum o povećanju granice zaduživanja, čime je izbjegnut problem koji bi mogao da ima razarajući efekat po našu ekonomiju” SAD vjerovatno neće izbjeći pad idealnog AAA kreditnog rejtinga. I ne samo to: brojni komentatori ukazuju na to da kriza nije izbjegnuta. Tako na primjer u tekstu nobelovca Pola Krugmana vidimo prilično sumornu sliku budućnosti SAD-a: postignuti dogovor će dodatno naškoditi ionako depresivnoj privredi i pogoršati problem sa deficitom, ali što je najgore pokazaće da politika iznuđivanja funkcioniše i ne podrazumijeva političku cijenu. Ovo će dugoročno Ameriku dovesti do statusa banana-republike. Drugi kolumnist naglašava da suštinska kriza u SAD-u nije kriza budžetskog deficita već rastuće nezaposlenosti koja ne samo što se uopšte ne pominje u netom završenim pregovorima, već garantuje da će se problem dodatno pogoršati smanjenjem potrošnje i dodatnim usporavanjem privrednog rasta koji bi morao izvući zemlju iz krize. Sve ovo najviše odgovara vlasnicima kapitala bijele kože. Naime, otkako je kriza počela prije dvije godine, udio vlasništva i zarada bijelaca je znatno povećan u odnosu na sve niže zarade crnačkog i latino-američkog stanovništva.

Dok je Obama lamentirao o tome da je njegovoj zemlji „gotovo isteklo vrijeme” za dogovor o povećanju gornje granice državnog zaduživanja republikanci – naročito pripadnici Pokreta čajanka koje neki autori otvoreno nazivaju ekstremistima – od početka znaju da je samo ovako mogla biti riješena kriza.  Poznati komentaror Le Monde Diplomatique-a, Serž Halimi precizno dijagnosticira da je pravi cilj republikanaca u skladu sa poznatom neoliberalističkom dogmom bio i ostao da “izgladni zvijer”, odnosno da “smanji vladu na takvu veličinu da je možemo udaviti u umivaoniku”. Plan republikanaca je da se do 2050. godine budžetska izdvajanja skrešu na maksimalno 25% u odnosu na sadašnjih 35%, što praktično znači da će SAD, kako se sada stvari odvijaju, za par decenija postati pravi darvinistički dokaz da samo najjači preživljavaju (i uživaju) dok milioni marginalizovanih jedva preživljavaju.

Na koncu se treba zapitati šta skorašnji događaji u SAD-u donosi svijetu? Ukratko: još veću nesigurnost i haotičnost na tržištima. Ne treba zaboraviti da su pravi razlozi za povećanje američkog javnog duga ekonomska kriza koja je došla kao posljedica pretjerane finansijske deregulacije u posljednjih nekoliko decenija, stalno smanjenje poreza od 2001. godine što je budžet skresalo za dvije hiljade milijardi dolara, kao i ratovi u Avganistanu i Iraku koji su SAD do sada koštale oko 1300 milijardi dolara. Pošto kriza nije izbjegnuta već odložena, u skorijoj budućnosti ne bismo smjeli biti iznenađeni otvaranjem novih kriznih žarišta u svijetu koja će biti stvorena kao podloga za nove ratove i angažovanje američke vojne industije.  Ako je za utjehu, još uvijek nismo dotakli dno. To nas čeka najvjerovatnije 2013. godine koju Nurijel Rubini već naziva godinom “savršene oluje”. Ne treba zaboraviti da su Rubinija – nakon što su ga u većini mejnstrim medija izvrgli ruglu 2006. godine kada je predvidio sadašnju krizu – ti isti mediji prozvali ‘doktor katastrofa’.

Siniša Marćić